Fortisove crtice o naravi Vrgorčana

ponedjeljak , 31.03.2008. Fortis

Alberto Fortis (1741.-1803.) poznati je talijanski prirodoznanstvenik i putopisac. Tijekom svoga života dvanaest puta je posjetio Dalmaciju i na temelju svojih putovanja i terenskih istraživanja Fortis je napisao knjigu Put po Dalmaciji (Viaggio in Dalmazia) koju je objavio u Veneciji 1774. godine. U knjizi se nalazi cijeli niz tekstova o biologiji i geološkoj prošlosti pojedinih dalmatinskih krajeva, kao i tekstova iz povijesti i etnologije Dalmacije. Najzanimljiviji su njegovi zapisi o dalmatinskim Morlacima (Zagoranima). U Putu po Dalmaciji Fortis je jedno poglavlje nazvao „Ponori u Kokoriću, Rastočka jezera, Jezero, Desne i rijeka Trebižat“ i u njemu je najviše prostora posvetio svojim doživljajima u Vrgorskoj krajini. Taj dio njegove knjige nam je manje-više poznat po opisu Kokorića i vojvode Pervana, kao i Jezera i Rastoka, ali osim u tom poglavlju, Fortis se opširnije bavio Vrgorskom krajinom još dva puta i to u vrlo zanimljivom dijelu knjige koji je posvetio dalmatinskim Morlacima. Oba odlomka se tiču mentalnog sklopa i naravi Vrgorčana i ispod ih donosim:
…Stanovnici Kotara općenito su plavi, modrih očiju, široka lica, spljoštena nosa; ta obilježja prilično pristaju i Morlacima iz Sinjskog i Kninskog polja; oni iz Zadvarja i Vrgorca imaju kestenjastu kosu, duguljasto lice, maslinastu boju, lijep stas. I ćud je tih dviju vrsta različita. Morlaci iz Kotara većinom su blaga ponašanja, puni poštovanja, prilagodljivi; oni iz Vrgorca oštri su, ponosni, smioni, poduzetni. Svome položaju u nepristupačnim i jalovim planinama, gdje se često javlja oskudica i sklanja nekažnjenost, duguju veoma jaku sklonost krađi. Možda u njihovim žilama još teče drvna krv Varala, Ardijejaca i Autarijata što su ih Rimljani otjerali u te planine. Krađe Vrgorčana obično padaju na teret Turaka; ali u slučaju nužde, kažu, ne štede ni kršćane. Između domišljatih i smionih poteza u prijevarama, što sam ih čuo pripovijedati o jednome od njih, sljedeći je, čini mi se, karakterističan. Lupež se nađe na sajmu; neki siromah kupio kotao, pa došavši blizu njega, spustio ga na zemlju zajedno sa zavežljajem sa strane. Dok je on s jednim svojim znancem nadugo i naširoko razgovarao o poslovima, Vrgorčanin zgrabi kotao sa zemlje i metnu ga na glavu ne mijenjajući položaja. Kada se onaj drugi, završivši razgovor, okrenuo, ne vidjevši kotla na njegovu mjestu, upita upravo toga što ga je imao na glavi, je li vidio koga da mu ga je odnio. Ovaj odgovori iskreno: „Nisam na to pazio, brate; ali morao si ga metnuti na glavu, kako sam ja učinio, pa ti ga ne bi ukrali“. Ali unatoč tim podvalama koje su, kažu, česte među Vrgorčanima, stranac može sigurno putovati po njihovu kraju gdje će ga dobro pratiti i gostoljubivo primiti…
…Sve dok budem živ neću zaboraviti doček i srdačno ugošćenje što mi ga je iskazao vojvoda Pervan u Kokoriću. Jedina je moja zasluga bila u tome što sam bio prijatelj jedne obitelji njegovih prijatelja. Poslao mi je ruho i pratnju u susret, obasuo me svim vrsnoćama narodnoga gostoljublja u malo dana što se zadržah u tim mjestima, naredio sinu i svojim momcima da me otprate do Neretljanskog polja koje je od njegovim kuća daleko dobar dan hoda i obilno me opskrbio namirnicama, a pri svemu tome nisam mogao ni pare potrošiti. Kada sam pošao iz konačišta tako dobra gazde, on i sva njegova obitelj pratili su me pogledima i nisu ušli u kuću sve dok im se nisam izgubio iz vida. Taj srdačan rastanak izazvao mi je u duši ganuće koje nikad dotad nisam oćutio niti se nadam da ću ga često oćutjeti putujući po Italiji. Ponio sam sa sobom sliku toga plemenitog čovjeka, kako radi osobita zadovoljstva da ga ponovo vidim i izdaleka, usprkos moru i planinama što nas dijele, tako i radi toga da mogu dočarati raskoš naroda u nošnji njegovih glavara. Dopustio je još da se nacrta djevojačka odjeća njegove unuke, veoma različita o odjeće Morlakinja u Kotaru i drugim krajevima kroz koje sam prošao…

Kako sam spomenuo, ovi tekstovi su dio poglavlja o Morlacima kojeg preporučam svima da ga pročitaju. Premda je Fortis svoju knjigu pisao prije skoro 250 godina, neki običaji i ponašanja tadašnjih Morlaka vrlo se lako mogu prepoznati u današnjih stanovnika Dalmatinske Zagore, pa tako i u Vrgorčana.

Važna obavijest - traže se volonteri u Vrgorcu

ponedjeljak , 24.03.2008.

Kolega Mate Kapović, jezikoslovac iz Zagreba, naš zemljak, kontaktirao me u vezi sa peticijom za referendum o NATO-u za koju će subote sakupljati potpise aktivisti Odbora za referendum o NATO-u. Uglavnom traži se osoba ili osobe voljne da sakupljaju potpise na području Grada Vrgorca. Ja bih mu rado pomogao, ali nažalost brojne studentske obveze će me vezati za Zadar. Što se tiče članstva u NATO-u, ovdje nije stvar u tome da li je netko za NATO ili protiv, nego ključno je pitanje treba li narodu dati mandat da sam odluči, ili će to odlučiti njihovi zastupnici. Slijedi Kapovićev poziv, i iskreno se nadam da će se javiti nekoliko voljnih ljudi iz našeg kraja. Volontiranje u takvim akcijama je uvijek dobro iskustvo, tako da bi bilo dobro da se javi nekoliko mlađih ljudi i pomognu ekipi koja to organizira:
Naša nas vlast planira uvesti u NATO bez referenduma iako je tu riječ o pitanju o kojem definitivno narod sam treba odlučiti. Građanske su se inicijative u Hrvatskoj odlučile organizirati te su osnovale Odbor za referendum o NATO-u koji od 29. 3. do 12. 4. organizira prikupljanje potpisa za raspisivanje referenduma o NATO-u u cijeloj Hrvatskoj (ako se skupi 450 000 potpisa Sabor *mora* raspisati referendum, a odluka je, koja se na referendumu izglasa, obvezujuća). Potpisi će se skupljati u 60-ak mjesta u Hrvatskoj, ali, nažalost, nema još organizatora za prikupljanje potpisa u Vrgorcu. Stoga molimo one koji bi to bili voljni organizirati da se jave na kapovic_et_gmail.com .

Jesu li vrgorski studenti vrijedan resurs? Primjer - autobusne karte

petak , 21.03.2008.

Kada sam prije nekoliko dana išao doma iz Zadra, autobusnu kartu od Zadra do Splita, na udaljenost od 170 kilometara, platio sam 50 kuna i to sa studentskim popustom (bez popusta platio bih 70). Osim toga, nisam trebao platiti ni prtljagu. Sve mi je to omogućila autobusna tvrtka Puntamika Zadar. Kad sam u najnovijem autobusu došao u Split, otišao sam odmah kupiti i kartu za Vrgorac. Autobusnu kartu od Splita do Vrgorca, na udaljenost do 100 kilometara, platio sam 78 kuna, bez mogućnosti studentskog popusta, a prtljagu sam platio 4 kune. Prijevoz je vršila autobusna tvrtka Promet Makarska. Autobus je bio dobar. Ako ćemo podijeliti troškove obiju karata sa kilometražom otkrivamo da sam na ruti od Zadra do Splita jedan kilometar platio 29 lipa, a na ruti od Splita do Vrgorca kilometar sam platio 78 lipa, ili dva i pol puta više. E, sad, ja neću ulaziti u to da li Promet Makarska ima opravdanje za česta poskupljenja, i volim vjerovati da ima, i premda bih volio da uvedu popust za studente, mišljenja sam da subvencioniranje takvog popusta trebati biti posao tijela lokalne samouprave - u ovom slučaju Grada Vrgorca. Ovim putem, po tko zna koji put, apeliram na sve koji po ovome pitanju mogu učiniti, da čim prije donesu odluku da se prijevoz vrgorskim studentima subvencionira, bar na rutama koje pokriva Promet Makarska, a koje su ključne za prijevoz vrgorskih studenata na njihova matična sveučilište. Ako Grad Vrgorac ne bi donio ovakvu odluku, kao i brojne druge koji bi vrgorskim studentima olakšale studiranje, onda mislim da Vrgorac nema nikakvo pravo očekivati od studenata da se vraćaju u Vrgorac nakon završetka njihova studija. Jasno je da je potrebno ulagati u ljude, jer ljudi su, ma što netko o tome mislio, najvredniji resurs koji neko društvo ima, bez ruda, šuma i sl. se može, ali bez ljudi ne može (najbolji primjer je Japan koji nema ničega u izobilju osim stanovništva koje cijeli život uči, zahvaljujući pomoći države). Mislim da je ta priča o ljudima kao resursu jasna, nego pravo pitanje je da li tijela lokalne samouprave imaju interesa da podržavaju povratak mladih školovanih ljudi, i prema tomu da li imaju interesa da se njihovi gradovi i mjesta razvijaju? Volim vjerovati da je odgovor potvrdan, jer samo budala može misliti drugačije. Gospodo odgovorni, sad je red na vama.

O Tinu...

srijeda , 19.03.2008.

Rasprava u postu ispod potakla me da nabacim par redaka o našem najvećem književniku - Tinu Ujeviću. Kako me ne bi optužili da falsificiram ili da pišem što mi paše, odlučio sam citirati nekoliko rečenica o Tinu Ujeviću koje su objavljene u Leksikonu hrvatske književnosti koji je izdan u Zagrebu 1998. godine. O Tinu se govori na stranicama 367-369. Kako se ovdje najviše raspravljalo o Tinovu jugoslavenstvu, ovdje citiram dio njegove biografije vezan za to razdoblje njegova života, za njegovu mladost:
...nakon Imotskoga, gdje je polazio prva tri razreda, u Makarskoj završava pučku školu. Od 1902. nastavlja školovanje u splitskoj klasičnoj gimnaziji, živeći u sjemeništu. Tu se priprema za svećeničko zvanje, ali 1907. skida habit i napušta sjemenište. Nakon položene mature, upisuje 1909. prvi semestar filologije i filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tu započinje svoju književnu karijeru drugućući s A. G. Matošom i pripadnicima njegova kniževnog kruga, ali do raskida dolazi 1911., nakon javne polemike s Matošem. U to vrijeme mijenja i svoje političko stajalište, pa dotadašnji pravaški "stekliš" postaje zagovornikom sjedinjenja Hrvata i Srba u jugoslavenskoj republici. Prije odlaska u Pariz 1913. javno će ga promicanje integralističke ideje nekoliko puta odvesti u zatvor. U Parizu aktivno nastavlja svoju političku djelatnost, ali je 1917. prekida nakon razočarenja i sukoba sa predstavnicima Jugoslavenskog odbora i srpske diplomacije. Intenzivno se posvećuje proučavanju svjetske, napose francuske literature i umjetnosti...
Ovaj kratki tekst demistificira Ujevićevo jugoslavenstvo i bilo kakvo uspoređivanje njegova jugoslavenstva sa onim kakvo mi poznajemo iz razdoblja prve i druge Jugoslavije je očito promašeno.

Biokovski dekanat

subota , 15.03.2008. Crkva svetog Ilije u Kozici

Biokovski dekanat je administrativna jedinica Katoličke crkve u koju su uključene župe Vrgorske krajine: Dusina-Veliki Prolog (Uznesenja Blažene Djevice Marije), Kozica (sv. Ilije, proroka), Orah (sv. Marka, evanđelista), Poljica Vrgorska (Gospe od Zdravlja), Rašćane (sv. Mihovila Arkanđela), Ravča (sv. Mihovila Arkanđela), Stilja (sv. Ivana Krstitelja), Vrgorac (Navještenja Blažene Djevice Marije) i Zavojane (Rođenja Blažene Djevice Marije) te župu Staševica (sv. Anastazija, solinskog mučenika) koja spada pod Grad Ploče i župu Župa Biokovska (sv. Ivana Krstitelja) koja je dio Općine Zagvozd.
U dekanatu se tako nalazi ukupno jedanaest župa. Od toga deset župa spada pod Splitsko-Dalmatinsku županiju, a jedna (Staševica) pod Dubrovačko-Neretvansku.
Kod Biokovskog dekanata je zanimljivo što on ne poštuje niti županijske, niti gradske i općinske niti povijesne granice graničnih krajina. Crkvena administrativna podjela je po tome pitanju autonomna, sve u skladu sa potrebama i mogućnostima crkvene organizacije u ovome području.
Biokovski dekanat je osnovan 1954. godine. Njegove župe su dotad bile u sklopu tri različita dekanata. Tako je osam vrgorskih župa do 1954. pripadalo Makarskom dekanatu, Rašćane i Župa pripadale su Imotskom dekanatu, a Staševica (Pasičina) Neretvanskom dekanatu.
Osnovni razlozi osnivanja posebnog Biokovskog dekanata leže u lošoj prometnoj povezanosti Vrgorskog Zabiokovlja sa Makarskim primorjem, te prema tome lošoj povezanosti svećenika u Vrgorskoj krajini sa sjedištem dekanata u Makarskoj.
Službeno sjedište dekanata ne postoji, već su tu službu obnašali župnici iz više župa ovog dekanata. Prvi dekan je bio župnik Ravče don Ljubomir Madunić (1954.-1955.), a nakon njega don Danko Vlašić, također župnik Ravče. Nakon njega dekani su bili: don Kajo Marović (Orah), fra Ivan Glibotić (Vrgorac), don Ante Dukić (Župa Biokovska), fra Vjeko Vrčić (Vrgorac), don Stjepan Barišić (Dusina – Veliki Prolog), don Mladen Margeta (Dusina-Veliki Prolog).

Vrgorac u iščekivanju prometnog kolapsa

ponedjeljak , 10.03.2008. Podvožnjak u Kozici

Prema najavama građevinskih izvođača do kraja ove godine biti će dovršena izgradnja trase autoceste od Šestanovca do Ravče. Izgradnjom te dionice u donjim dijelovima našeg Grada možemo očekivati drastično povećanje gustoće prometa. A kako nitko ne zna kad će se završiti trasa autoceste od Ravče do Ploča (na prostoru od Ravče do Kobiljače se ništa i ne radi), ove gužve će potrajati duže nego što smo mislili.
Kada je završena trasa autoceste od Dugopolja do Šestanovca u novinama smo često čitali kako je uslijed loše prometne signalizacije i nepostojanja dovoljnog broja prometnih znakova, Imotsku krajinu preplavio veliki broj automobila čiji su se vlasnici naprosto gubili u njima nepoznatom kraju. A oni koji su i našli put često su zapinjali u velikim prometnim gužvama na cesti od Šestanovca do Dubaca. Otvaranjem novog dijela trase Zagreb-Dubrovnik do Ravče, problem se iz Imotske prebacuje u Vrgorsku krajinu. Kakvo je trenutno stanje na našim prometnicama? Državne ceste Zagvozd-Vrgorac i Makarska-Vrgorac su u lošem stanju, dugo su zanemarivanje i zapuštane, i nisu dovoljno široke. Županijske Ceste se za njih dovoljno ne brinu, a meni je osobno više dosta obećanja kako će se te ceste urediti tek nakon što okolne trase autoceste izgrade i puste u promet, zbog čega ovakvo stanje može ostati još godinama. Kao građanin Vrgorca hoću rješenja odmah, jer da živim u Zagrebu, ne bih morao trpjeti ovakav nemar odgovornih, jer bi ih javnost prisilila da nešto učine, ali u malim sredinama kao što je Vrgorac, mogu raditi što ih je volja.
Izlaskom stotina i stotina automobila sa autoceste, posebno ljeti, Vrgorac će preplaviti neviđene gužve o kojima se, po mome mišljenju, ne razmišlja dovoljno. Semafori će samo djelomično olakšati stanje, i to u slučaju da napokon prorade. Dosadašnje ljetne gužve su ništa prema onima koje ćemo sad doživjeti.
Kako riješiti ovaj problem? Prošlih mjeseci bili smo svjedoci kako je zbog rekonstrukcije ceste u Podaci (gdje se najčešće nije ništa radilo, bez obzira što zatvaranje magistrale čini velike probleme Vrgorcu), Vrgorac su preplavile gomile kamiona od čije se mase i brzine tresu sve kuće i zgrade u ulici Tina Ujevića. U Županijskim cestama su se tada pravdali kako oni ne mogu učiniti puno po tome pitanju, i da je jedino pravo rješenje izgradnja vrgorske zaobilaznice. Na takvu zaobilaznicu ćemo morati pričekati još dugo, a nama su potrebna rješenja sada.
Jedino što sada možemo učiniti jest da se ceste bar malo urede i da se postavi veći broj prometnih znakova i da prorade semafori, kako bi brojni automobili koji kroz Vrgorac samo prolaze, to mogli učiniti što prije.
Svjestan sam da će otvaranjem autoceste, uz brojne pozitivne stvari biti i dosta negativnih, kao što su gužve, ali se nadam da će odgovorni u njihovom uklanjaju učiniti sve što je u njihovoj moći, a ne samo gledati sa strane kao puki promatrači.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>