Zgrbljena leđa radnog naroda

ponedjeljak , 14.07.2008.

Što se autocesta više primiče Vrgorcu, to češće na našem području primjećujemo sve veći broj radnika koji izgrađuju naš dio trase autoceste. Svaki dan predvečer ti radnici završavaju svoj posao i autobusi ih prevoze na večeru.
Kad jedan takav autobus prolazi kroz Vrgorac, mene obuzme neki osjećaj nelagode, kakav me često obuzme kad je nešto što vidim protivno mojim pogledima na život i svijet. Ti su autobusi, najmanje trideset do četrdeset godina stari; u njima sjede radnici prljavi od glave do pete, potpuno crni od sunca, u ofucanoj i iznošenoj odjeći, umorni od rada, spavaju na sjedalima ne mogavši dočekati dolazak do svojih odmorišta.
Kad ih čovjek tako pogleda, onda stekne pravi dojam koliko zapravo košta izgradnja te autoceste. Daleko je to od onoga što vidite na televiziji gdje se osobe poput Jure Radića hvale uspješnim vođenjem svojih građevinskih tvrtki, a svakojake kvazi-novine objavljuje stranice i stranice reportaža o uspješnosti takvih menadžera i njihove jet-set djece i unuka. Daleko je to i od članaka o milijunskim udjelima ministrice okoliša u tim i takvim građevinskim tvrtkama.
Na čijoj grbači svi ti paraziti grade svoje uspjehe? Na grbači loše zaštićenih i nikad dovoljno plaćenih radnika. Na njima leže svi uspjesi njihovih pretplaćenih šefova.
Kad zbog nekakvih političkih potreba dr. Ivo zapovijedi da se ubrzaju rokovi izgradnje pojedine trase, neće zbog toga neki direktorčić više raditi. Raditi će radnik. Njemu će se povećati norma i neće ga se pritom pitati što on o tome misli.
Međutim, istog tog radnika neće uhvatiti objektiv kamere kad se budu svečano rezale vrpce i održavali politički mitinzi. Tada će novinari loviti njegove šefove i političare dok paradiraju sa žutim građevinskim kacigama, kako se često radi i na otvaranjima svakakvih pogona ili za vrijeme puštanja u promet novih brodova iz brodogradilišta.
Radnik sve to skromno prati sa strane, manje razmišljajući o samopromociji, a više kako će sa dobivenom plaćom pokriti troškove svoje obitelji koji su se nagomilali, a uslijed poskupljenja postaju sve viši. Taj i takav radnik potpuno se razlikuje od onih manekena koji obučeni u radničke uniforme statiraju sa političarima u svakakvim predizbornim tv-spotovima.
Pravi radnik u stvarnosti teško i kratko živi. Stotine njih mogu potvrditi kako poslije cijelog dana teškog rada ponekad i do 23 sata čekaju večeru. Slabo se drži i do njihove zdravstvene zaštite. Evo prošlo je gotovo godinu dana od smrti bosanskog radnika na izgradnji autoceste kod Kozice. Istu tu trasu će ubrzo, pod rotirajućim svijetlima, obići političari i svečano pustiti u promet. Hoće li oni od silne hvale za uspjehe svoje garniture stići spomenuti ime toga jadnika koji je gore izgubio glavu, tko zna zbog čega? Pa naravno da neće. I mi dajemo tim dobro podmazanim spodobama da nas vode.
E moj hrvatski narode, jadan i glup ti li si…

<< Arhiva >>