Arhivocid kao sredstvo povijesnog zaborava u Vrgorcu

srijeda , 23.04.2014.



Od druge godine svoga studija, dakle posljednjih devet godina, intenzivno istražujem povijest Vrgorske krajine prikupljajući svaki povijesni izvor, pa i najmanji trag do kojega mogu doći, a koji mi može pomoći u slaganju mozaika zvanog povijest Vrgorca. I u tih devet godina skupio sam nekoliko tisuća povijesnih pisanih i slikovnih izvora, od kojih je 99% pronađeno izvan Vrgorca.

Iskoristivi izvori za našu povijest praktički se ne mogu naći u mjestu u kojemu je ta povijest nastala, uz iznimku razgovora sa živućim svjedocima. Dakle, Vrgorac do svoje povijesti uopće ne drži.

Štoviše Vrgorac ima „izvrsne“ rezultate u zatiranju vlastite prošlosti, a to se zatiranje uvijek događa kada se uruši jedan sustav i dođe drugi. Onda taj drugi krene u veliku čistku svega bivšeg. Tako je mletačka vlast uništavala simbole prethodne osmanlijske vlasti. Socijalistička Jugoslavija odstranjivala je ostatke vlasti NDH i stare Jugoslavije, a neovisna Republika Hrvatska uspješno se obračunala s ostacima i simbolima Socijalističke Jugoslavije.

Ovdje ne mislim toliko na spomenike i druga obilježja prošlih sustava (iako su i oni stradali), koliko na pisane i slikovne tragove. Kada bi pokušali opisati povijest Vrgorca samo na temelju dokumenata i drugih povijesnih izvora koje možete danas pronaći u našemu gradu, onda bi takav prikaz bio siromašan i pun rupa. A dosada izdane amaterske povijesne sinteze o Vrgorcu izvrsno dokazuju tu tezu.

Možda je situacija ovako loša zato što Vrgorac nikad nije imao instituciju koja bi čuvala dokumente i artefakte njegove povijesti. Nije bilo institucije koja bi na djelu spriječila fukare koje se uvijek pojave u vrijeme prijelaza iz jednog u drugi sustav i unište tragove prošlosti, samo zato što se ta prošlost ne uklapa u njihovu viziju sadašnjosti i budućnosti.

Tako u Vrgorcu ne možete pronaći dokumente vrgorske općinske vlasti i vezanih ustanova iz vremena Austro-ugarske, Kraljevine Jugoslavije, Nezavisne države Hrvatske, kao ni Socijalističke Jugoslavije. Svaka nova vlast je uništavala dokumente koje je naslijedila od one prijašnje i tu gotovo nije bilo iznimki. Nešto arhivske građe sačuvali su župni uredi, među njima najviše onaj u Vrgorcu, dok su oni u zapadnim krajevima Vrgorske krajine zapaljeni u borbenim djelovanjima u Drugom svjetskom ratu.

U vrijeme stvaranja neovisne hrvatske države skalpelski precizno su iz svih vrgorskih institucija i ustanova uklonjeni povijesni izvori na temelju kojih je moguće rekonstruirati našu povijest u razdoblju između 1945. i 1991. godine. Arhivocid je bio sistematičan i u cijelosti uspješan.

U više navrata sam pokušao pronaći dokumente o radu vrgorske općine i njezinih službi u spomenutom razdoblju u današnjoj gradskoj upravi, i uvijek sam dobivao odgovore da oni ničega nemaju. Ne postoje čak ni nacrti gradskih zgrada iz toga vremena, kamoli nešto više. Dovedeni smo tako u situaciju da ne znamo imena općinskih vodstava, kao ni razdoblje u kojemu su vladali, niti koje su odluke donosili.

U zgradi nekadašnjeg komiteta, u kojoj su do 1991. godine djelovale različite društveno-političke organizacije, nalazio se arhiv tih organizacija, među ostalim onaj Saveza komunista, sindikata, SUBNOR-a, Društva prijatelja „Sutjeska“ i drugih manjih ustanova. Njihovi arhivi su kriminalnim činom pojedinaca uglavnom završili na odlagališta otpada, čime su zauvijek izgubljeni. Fragmentarni ostaci pokazuju da su tada bačeni i pojedinačni popisi žrtava Drugog svjetskog rata koje je prikupio SUBNOR, što istraživanje te problematike uvelike otežava.

Iz obiju škola su na temelju zahtjeva resornog ministarstva uglavnom uklonjene nepodobne knjige, ali su mnoge tajnim akcijama djelatnika škola sklonjene u podrume ili skladišne prostore područnih škola. Pripadnici Dajdžine vojske su u cijelosti uništili arhiv Osnovne škole 'Vladimir Nazor' Dragljane, uključujući dnevnike, imenike i drugu dokumentaciju o učenicima i nastavnicima. Nastradala su tada i brojna nastavna sredstva i učila. Za to nitko nije odgovarao.

Djelatnica Gradske knjižnice sakrila je najveći dio nepodobnih knjiga te ustanove u tajni prostor iza polica, ali te su knjige uglavnom završile na Ajdanovcu prošle godine pod obrazloženjem da su bile natopljene vodom, otpisane i propale. Međutim, većina tih knjiga je prošla kroz moje ruke prije bacanja i gotovo sve su bile u izvrsnom ili dobrom stanju. Među tim knjigama nisu bili samo panegirici socijalističkim vođama i sustavu, već je bilo i vrlo kvalitetnih historiografskih i socioloških djela kojima se i danas koriste hrvatski znanstvenici. Srećom, dobar dio tih knjiga pokupili su savjesni Vrgorčani.

Nema ništa ni od arhiva poduzeća „Braća Rakić“, osim nekoliko sačuvanih dokumenata u posjedu njezina bivšeg direktora. Što se tiče ostalih tvrtki koje su nekada djelovale u Vrgorcu, njihove dokumente su uglavnom uklonili novi vlasnici nakon privatizacije. Usprkos brojnim pokušajima dosada nisam uspio utvrditi da je netko nešto sačuvao, a da je iskoristivo za istraživanje prošlosti.

I tako, u odnosu prema „onome prije“ današnji sustav se pokazao identičnim svima onima koje je naslijedio. No, je li se itko ikad zapitao kako je moguće graditi budućnost na zgarištu prošlosti? Kako sustav temeljen na vandaliziranju povijesne ostavštine može biti siguran da jednoga dana i sam neće završiti kao oni prije njega? Kada će nam napokon greške iz prošlosti postati nešto na temelju čega ćemo učiti za budućnost?

<< Arhiva >>