TUŽNE VIJESTI IZ IMOTSKOG - U 101. godini preminuo fra Vjeko Vrčić

srijeda , 09.07.2014.

Tužne vijesti dolaze iz Imotskog. U svojoj sobi u imotskom franjevačkom samostanu u sto i prvoj godini preminuo je fra Vjeko Vrčić, dugogodišnji vrgorski župnik.

Fra Vjeko Vrčić rođen je 28. veljače 1914. godine u Imotskom. Franjevačku gimnaziju završio je u Sinju, a teologiju u Makarskoj. Kroz 65 godina svećeništva služio je u više župa imotskog, vrgorskog i neretvanskog kraja. Vrgorski župnik bio je petnaest godina, od 1967. do 1982. godine. Tijekom svoga istraživačkoga rada napisao je oko dvadeset radova, ponajviše iz prošlosti krajeva Biokovsko-neretvanskog područja. Njegove najpoznatije knjige su: „Vrgorska krajina“ (1972.), „Neretvanske župe“ (1974.), „Župe Imotske krajine“ (1978.) i „Plemena Imotske krajine“ (1990.). Napisao je stotine članaka u raznim novinama, kao i stručnih radova iz povijesti. Osnivač je Franjevačkoga muzeja u Imotskomu. Za svoj dugogodišnji neumorni rad dobio je više priznanja. Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman odlikovao ga je Redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića za zasluge u kulturi. Nagradom za životno djelo nagradila ga je županija Splitsko-Dalmatinska. Za životno djelo dobio je povelju Grada Imotskog. Također je proglašen i počasnim građaninom Grada Vrgorca. Iz njegovog literarnog opusa za nas Vrgorčane najvažnija je njegova knjiga „Vrgorska krajina“, prava mala enciklopedija događaja i osoba iz povijesti našega kraja. Svoje umirovljeničke dane fra Vjeko je provodio u svojoj sobi u Franjevačkom samostanu u Imotskom, redovito čitajući knjige iz svoje velike biblioteke.

Za potrebe trećeg broja Vrgoračkih novina, bili smo u gostima u fra Vjeke 2008. godine. Toplo nas je primio i tom prilikom nam prepričao neke od svojih doživljaja prilikom župnikovanja u Vrgorcu. Na samom kraju intervju ispričao nam je kako provodi svoje umirovljeničke dane. „Ujutro ustajem u pet sati. Molim se do šest i pol. Onda odem na misu u sedam. Poslije malo odmorim. Dosta čitam, pratim novine, posebno Slobodnu Dalmaciju, i to s povećalom koje mi puno pomaže. Popodne malo odspavam, zatim izmolim Boga, a onda je moja ura šetnje. Prođem kroz grad, ljudi mi se jave pa sa njima sjednem i progovorim. Djeca me pozdravljaju i tako znam da sam još živ.“

Sa fra Vjekom sam razmijenio nekoliko pisama. U svim svojim rečenicama bio je prepun razumijevanja i plemenitosti. Bio je uvijek čovjek koji spaja, a ne razdvaja, pastir svoga naroda. Iako u poznim godinama, i „zabavljen“ vlastitim bolestima, fra Vjeko je uvijek znao naći vremena za razgovor i dopisivanje. Kada bi nekom prilikom svratili u Imotski, navratili bi i u fra Vjeke. Posljednji slučaj dogodio se prije par godina kada sam tamo vodio učenike na izlet. Iznenadno smo svratili i u samostan. Na porti smo pitali je li fra Vjeko slobodan da nas primi. S druge strane telefonske žice je odgovoreno – Za moje Vrgorčane uvijek imam vremena!

Svoje dugogodišnje župnikovanje u Vrgorcu fra Vjeko je nazvao svojim blagoslovljenim radom. O tome nam je 2008. godine rekao: „Iako sam Vrgorac dobro poznavao, teško je primiti dužnost u nekome gradu. Druga je stvar posjetiti ga kao gost. Ja sam dobro primljen u Vrgorcu i to sam osjetio od ljudi. Mnogi su me i znali iz Metkovića. Neki su me znali preko tetke. Tako sam se u Vrgorcu zadržao petnaest godina manje sedam dana. To je bio moj blagoslovljeni rad. Nitko me nikad nije uvrijedio, što se u Imotskom događalo. Prema meni su tamo bili dobri glavešine i to zbog moga pokojnog oca, ali ovi niži koji su vladali bili su loši.
U Vrgorcu sam, s druge strane, lijepo radio. Osobitu sam pažnju posvetio vjeronauku, pa sam subotom u školi držao vjeronauk za cijelu župu. Što bi djeca iz škole trčala na vjeronauk, dobro se toga sjećam. Držao sam vjeronauk i u crkvi preko tjedna za Vrgorčane, a bio je određen i dan kad sam držao vjeronauk u Kotezima, u kapelici sv. Ante. Putovao sam pješice. Zatim sam koristio moped, koji se poslije pokvario, a njime se nije ni moglo putovati nakon što je došao asfalt jer je postojala opasnost da me vjetar odbaci. Onda su mi fratri, da me zadrže u Vrgorcu, poslali fiću. Davali su mi Wolkswagen, ali ja ga nisam htio. Imao sam 62 godine i to je bilo prekasno za polagati nekakve ispite. I jednoga dana je iz Makarske došao jedan bogoslov i doveo mi fiću rekavši kako su ga meni poslali. Nisam imao izbora nego da ga prihvatim. Onda je u gradu milicajac bio Rujko, koji je bio moj prijatelj i bio mi je pri ruci u polaganju ispita iz vožnje, koji sam položio u kratko vrijeme. Fićo mi je dobro došao, jer župnik u Vrgorcu nije mogao bez prijevoznoga sredstva, budući da je župa bila prevelika. Kad bi prije blagoslivljao kuće, satro bi se od umora dok bi, započevši obilazak u Kutcu ujutro, završavao u Radićima kasno uvečer. Kad sam dobio fiću, to je brzo išlo. Došao bi doma bez umora. Svijet me lijepo primao u blagoslovu kuća. Nisam nikad imao nikakva problema, ni u gradu, ni u selima.
Onda sam tri puta godišnje obilazio bolesnike i starce. Tome bi posvetio tjedan dana. Znalo se kada je fratar u Banji, kad je u Kotezima. Imao bih između 40 i 60 ljudi na brizi. Nitko mi nije umro bez sakramenata, i to zato što sam ja bolesnike redovito obilazio. Posebno mi je u sjećanju ostao Mijo Radonić, Dušanov otac, koji me je jako volio. Puno sam ja obilazio sve komšiluke, pa sam znao sjesti u centru sela i popričati sa ljudima. Kad sad tek došao u Vrgorac, u Vinima su me primali samo u tri kuće, posebno jedan cestar kojemu je kuća bila pri kraju sela, a na koncu me primalo cijelo selo. Rade Franić, šef SUP-a u Metkoviću im je u Vinima govorio da me se boje, da se ja ne bavim politikom. Tako su me nakon prvoga sprovoda koji sam tamo održao svi lijepo primili.“

Fra Vjeko, počivao u miru Božjem.